Tužba je parnična radnja stranke kojom se pokreće postupak. To je jedno pismeno koje sadrži tvrdnju titulara da mu je povređeno određeno pravo i da time traži pravnu zaštitu. Po samoj definiciji tužba predstavlja ofanzivnu parničnu radnju usmerenu na ostvarivanje određenog cilja – donošenje sudske presude kojom se usvaja tužbeni zahtev. Pojam tužbe ima dvojako značenje: formalno i materijalno. U formalnom smislu tužba predstavlja pismeno, podnesak kojim se pokreće postupak i u kojem je sadržan zahtev za pružanje pravne zaštite. Tužbu u materijalnom smislu čini zahtev stranke za donošenje presude određenog sadržaja. U jednoj tužbi u formalnom smislu može biti sadržano više tužbi u materijalnom smislu kao npr. u slučaju kumulacije tužbenog zahteva ili određenih vidova suparničarstva. Tužba prema izričitoj naredbi zakona u parničnom postupku mora imati pismenu formu. Nedostatak pismene forme ne može biti zamenjen usmenom izjavom stranke datom na sudski zapisnik. Osnovni uslov da bi se postupalo po tužbi jeste njena urednost, tj ispunjenje pismene forme i propisanog sadržaja. Navedeni uslov ima značaj procesne pretpostavke i ako nije ispunjen rezultira odbacivanjem tužbe. Tužba kao i svaki drugi podnesak mora ispunjavati sve uslove koji se zahtevaju za tu vrstu parnicnih radnji i mora sadržati: označenje suda, ime i prezime, naziv firme, prebivalište ili boravište, odnosno sedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju i potpis podnosioca. Pored navedenog tužba mora da sadrži određeni zahtev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima zasniva svoj zahtev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i vrednost predmeta spora. Svi navedeni elementi mogu se smatrati obaveznim sadržajem tužbe izuzev sporednih traženja. Raspravno načelo prošireno je na predlaganje dokaznih sredstava, tako da sud nema ovlašćenje da po službenoj dužnosti izvede dokaz koji nije predložen od strane stranaka.

Ako nadležnost ili pravo na izjavljivanje revizije zavisi od vrednosti predmeta spora, tužilac koji ističe ne novčani zahtev ima dužnost da u tužbi naznači vrednost predmeta spora. Slučajevi u kojima vrednost predmeta spora nema navedeni značaj, gotovo su zanemarivi. Vrednost spora se određuje prema vrednosti glavnog zahteva.

Ako u tužbi nisu sadržani svi navedeni elementi, ona se smatra neurednom i vraća se stranci radi ispravke i dopune po opštim pravilima koji važe za postupanje po neurednim podnescima. Neuredna tužba koju je podneo punomoćnik odmah se odbacuje.

Fakultativan značaj ima određivanje pravnog osnova tužbe. U tužbi ne mora biti naveden pravni osnov, a ako je to i učinjeno sud nije vezan pravnom kvalifikacijom stranke. Iz navedenog razloga činjenični osnov tužbe mora biti precizno određen. Tužilac mora u potpunosti odrediti stvarni događaj na kome je tužbeni zahtev zasnovan, on redovno pravno kvalifikuje svoj zahtev određujući naziv tužbi.

Tužbeni zahtev u procesnom smislu čini najznačajniji deo tužbe jer u njemu stranka određuje pravnu zaštitu koju zahteva od suda. Određuje se sadržaj pojedinačne pravne norme koju po mišljenju tužioca sud treba da stvori svojom odlukom odnosno presudom. Sud je vezan navedenim zahtevom u tom značenju da ne može dosuditi ni drugo ni više od onoga što je stranka zahtevala. Može ga odbiti u potpunosti ili u delu, jer i druga tužena strana aktima svoje odbrane postavlja suprotan zahtev – donošenje presude kojom se zahtev tužbe odbija kao neosnovan.

U jednoj tužbi može biti sadržano, kumulirano, vise tužbenih zahteva. U pitanju je ustanova kumulacije tužbenih zahteva. Procesni uslovi za ovaj vid spajanja tužbenih zahteva određeni su odredbama zakona o parničnom postupku, a razlog je najčešće priroda određenog pravnog odnosa povodom kojeg se traži pravna zaštita. Kumulacija doprinosi efikasnijem i ekonomičnijem pružanju pravne zaštite jer omogućava upotrebu zajedničke procesne građe prilikom odlučivanja o istaknutim zahtevima. Ona doprinosi i pravnoj sigurnosti. Odvojenim raspravljanjem upotreba zajedničkog procesnog materijala postaje znatno teža. Postoji opasnost da se na osnovu iste pravne podloge u posebnim parnicama donesu suprotne odluke. Iz navedenog razloga, ako postoje uslovi za kumulaciju sud može da odredi spajanje postupka povedenih samostalnim tužbama u cilju zajedničkog rešavanja.

Zahtevi se mogu kumulirati na različite načine. Postoji prava (obična) i eventualna kumulacija tužbenih zahteva.

Prava (obična) kumulacija. Postoje dve vrste kumulacije ovog tipa. Tužilac u jednoj tužbi može istaći više tužbenih zahteva protiv istog tuženog kada su svi zahtevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovama. Kod drugog vida kumulacije takve činjenične i pravne veze nema. U oba slučaja do kumulacije dolazi po volji tužioca. Kada je u pitanju druga vrsta kumulacije, procesni uslovi su nesto stroži u odnosu na kumulaciju kod koje postoji odgovarajuća činjenična i pravna veza. Ako postoji odgovarajuća činjenična i pravna veza, kumulacija je dopuštena kada je za postupanje o svim zahtevima propisana ista vrsta parničnog postupka. Može doći i do atrakcije stvarne nadležnosti u korist suda višeg ranga jer se vrednost predmeta spora određuje po zbiru svih kumuliranih zahteva. Do drugog vida kumulacije može doći pod uslovom da je isti sud stvarno nadležan za svaki od zahteva sadržanih u tužbi i ako je za sve zahteve određena ista vrsta postupka. Kod ovog vida kumulacije veće može odlučivati o zahtevu za koji je nadležan sudija pojedinac, a takođe može doći do odvojenog raspravljanja po pojedinim zahtevima i donošenja delimične presude.

Eventualna kumulacija jeste isticanje dva ili vise tužbenih zahteva u tužbi u evenutalnom odnosu. Tužilac određuje redosled postupanja i odlučivanja po istaknutim zahtevima tako što traži da sud usvoji sledeći ako utvrdi da prethodno istaknuti zahtev nije osnovan. I ova kumulacija zavisi od dispozicije tužioca, a sud ne može usvojiti sve istaknute zahteve nego samo jedan. Zahtevi se međusobno isključuju, što sprečava razdvajanje postupka i delimično odlučivanje. Kumulacija je dopuštena pod uslovom da su svi istaknuti zahtevi u međusobnoj vezi. Mora postojati stvarna nadležnost suda u pogledu svih eventualnih zahteva i mora biti propisana ista vrsta postupka.

Kod ovog vida kumulacije tužilac određuje redosled postupanja suda. Tek kada ustanovi da je prethodno postavljeni zahtev neosnovan, sud odlučuje o eventualnom zahevu i to po onom redosledu koji je odredio tužilac. Presuda se donosi onog momenta kada sud utvrdi osnovanost jednog od istaknutih zahteva. O ostalim koji mu sleduju ne raspravlja se i ne odlučuje. Presudu kojom se tužba odbija kao neosnovana sud donosi tek pošto negativno odluči o svim zahtevima istaknutim u tužbi. Povodom žalbe protiv presude kojom je usvojen eventulani tužbeni zahtev, tužilac ne može pobijati presudu zato što nisu usvojeni prethodno postavljeni zahtevi jer je presudom dobio ono što je i tražio. U istoj je poziciji i ako je usvojen prvopostavljeni zahtev, pa se zbog toga o eventualnim kao bespredmetnim nije odlučivalo pobijanom presudom.

Pored obične i eventulane kumulacije, postoji još i kumulacija zahteva iz alternativnih obligacija kao procesni odgovor na postojanje alternativnih obligacija kod kojih pravo izbora pripada tuženom (dužniku), kao i procesna facultas alternativa kao odgovor na pravila obligacionog prava koja propisuju mogućnost da dužnik iz određenog obligacionog odnosa bude oslobođen izvršenjem činidbe koju duguje tako što će izvršiti drugu činidbu određenu ugovorom, zakonom ili jednostranom izjavom volje ovlašćene stranke.