Zastupanje pred sudom u parničnom postupku

Zastupanje je preduzimanje parnilnih radnji u postupku u ime i za račun parničnih stranka od strane trećih lica. Ta lica nazivaju se zastupnici stranaka. Zastupanje može biti posledica okolnosti da stranka nije parnično sposobna pa je u postupku zastupaju roditelji ili staratelji, tzv. zakonsko zastupanje. Takođe zastupanje se može odnositi i na zastupanje pravnih lica koja su parnično sposobna, ali kao kolektiv ne mogu da preduzimaju radnje u postupku nego to čine putem statutarnog zastupanja. Treći vid zastupanja jeste ugovorno zastupanje koje se zasniva na odgovarajućem sporazumu stranke i njenog zastupnika – punomoćnika. U određenim slučajevima zastupnika određuje sud imenovanjem privremenog zastupnika.

Zakonsko zastupanje maloletnika od strane roditelja

Roditelji zastupaju svoju maloletnu decu neposredno na osnovu zakonskih odredbi kojima se regulišu porodični odnosi. Oni zastupaju maloletno dete ispod 14 godina u svim parnicama u kojima se maloletnik pojavljuje kao stranka. Zastupaju i svoju maloletnu decu koja su napunila 14 godina u sporovima u kojima maloletnik nema parničnu sposobnost. Roditelji zastupaju i svoju punoletnu decu nad kojom je rešenjem vanparničnog suda produženo roditeljsko pravo. Oba roditelja su zastupnici deteta, tako da zastupanje vrše zajednički i sporazumno. I u slučaju kada roditeljsko pravo imaju oba roditelja radnje u postupku preduzima najčešće samo jedan od roditelja, a moguće je da ih preuzimaju i naizmenično. Smatra se da za svoje postupanje jedan roditelj ima saglasnost drugog i da pranične radnje preduzima u dogovoru sa drugim roditeljem. U toku celog postupka sud po službenoj dužnosti mora paziti da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik i da li zakonski zastupnik ima posebno ovlašćenje kada je ono potrebno. Ako je sud odlučivao u postupku u kojem je učestvovala stranka koja nije imala stranačku sposobnost, a nije bila zastupana od strane zakonskog zastupnika, to predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka o kojoj drugostepeni sud vodi računa po službenoj dužnosti.

Zastupanje parnično nesposobnih lica od strane staratelja

Staratelj zastupa punoletna lica koja su potpuno ili delimično lišena poslovne sposobnosti, kao i maloletna lica koja nisu pod roditeljskim staranjem. Ova lica mogu biti zastupana i neposredno od organa starateljstva. Položaj staratelja kao zakonskog zastupnika navedenih stranaka gotovo u svemu odgovara položaju koji imaju roditelji u zastupanju dece.

Zastupanje od strane privremenog zastupnika

Privremenog zastupnika određuje sud u slučaju ako se u prvostepenom postupku pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika trajao dugo, pa bi zbog toga mogle da nastanu štetne posledice za jednu ili za obe stranke. Zastupnik se može odrediti samo u toku prvostepenog postupka i to samo tuženoj stranci. Privremeni zastupnik se određuje sa spiska advokata, koji sudu dostavlja nadležna advokatska komora. Prema zakonu o parničnom postupku privremeni zastupnik se određuje: 1. ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika; 2. ako postoje suprotni interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika; 3. ako obe stranke imaju istog zakonskog zastupnika: 4. ako je prebivalište, odnosno boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika; 5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo izvršiti. Privremeni zastupnik u postupku ima položaj zakonskog zastupnika. Preduzima parnične radnje u postupku sve dok se stranka, njen zakonski zastupnik ili punomoćnik ne pojavi pred sudom ili dok organ starateljstva ne obvesti sud da je odredio staratelja.

Zastupanje pravnih lica

Pravna lica imaju stranačku i parničnu sposobnost, ali kao kolektivitet ne mogu preduzimati radnje u postupku nego to čine preko ovlašćenih fizičkih lica. Ta lica neposredno izražavaju volju pravnog lica u postpku i u navedenom smislu ne mogu se smatrati zastupnicima u punom značenju tog pojma. Nazivaju se i statutarni ili korporativni zastupnici.

Zastupnik pravnog lica u parničnom postupku svoje svojstvo dokazuje na osnovu odredaba osnivačkog akta, podnošenjem odgovarajućeg izvoda iz registra privrednih subjekata, kao i ličnom ispravom. Zastupnik može izdati punomoćje kojim zastupanje prenosi na neko drugo lice ili na advokata. Uredno zastupanje pravnih lica ima značaj procesne pretpostavke o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti, koja ima značaj apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka o kojoj drugostepeni sud vodi računa po službenoj dužnosti, a stranka na navedenom razlogu može zasnovati i odgovarajuće varedne pravne lekove.

Ugovorno zastupanje

Po zakonu o parničnom postupku punomoćnik u postupku mora biti advokat, a ako je u pitanju pravno lice može biti diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom koji je stalno zaposlen u tom pravnom licu. Ovaj vid zastupanja pretpostavlja postojanje određenog ugovornog odnosa između parnično sposobne stranke i tog trećeg lica. Bitno je da je stranka posebnom izjavom volje, davanjem punomoćja, ovlastila to lice za preduzimanje pojedinih radnji u postupku ili vođenje parničnog postupka u celini. Već prilikom preduzimanja prve radnje u postupku punomoćnik mora da se legitimiše podnošenjem odgovarajuće isprave. Ako posumnja u istinitost pismenog punomoćja sud rešenjem nalaže punomoćniku dostavljanje overenog punomoćja. Punomoćnik treba da postupa savesno i sa dužnom pažnjom. Punomoćje je jednostrana pismena izjava volje parnične stranke kojom advokata ovlašćuje za zastupanje u određenom parničnom postupku. Obim punomoćja određuje stranka, ona može ovlastiti advokata da preduzima pojedine radnje navedene u ponomoćju ili da preduzima sve radnje u postupku. U prvom slučaju reč je o punomoćju za pojedine parnične radnje, a u drugo slučaju u pitanju je parnično punomoćje. Kada je punomočje ograničeno na preduzimanje pojedinačnih tačno određenih parničnih radnji u postupku, punomoćnik može punovažno preduzimati samo te radnje i time prestaje njegovo ovlašćenje zastupanja stranke u postupku. Kada je u pitanju parnična punomoć, advokat je ovlašćen za vođenje parnice u celini. Po osnovu parničnog punomoćja, punomoćnik je izričito ovlašćen da preduzima sve radnje u postupku uključujući i one najznačajnije, može podneti i povući tužbu, priznati ili se odreći tužbenog zahteva, zaključiti sudsko poravnanje, izjaviti pravni lek, odreći se ili odustati od pravnog leka, predložiti izdavanje privremenih mera obezbeđenja. Ovakvo punomoćje ovlašćuje advokata i na preduzimanje procesnih radnji izvan parničnog postupka, kao što je podnošenje predloga za izvršenje ili obezbeđenje. Izdavanjem punomoćja stranka nije postala procesno nesposobna, njeno učešće u postpuku se ne isključuje čak i u postupku po vanrednim pravnim lekovima ima mogućnost da svojom dispozitivnom radnjom utiče na okončanje postupka. Stranka koju zastupa punomoćnik može uvek doći pred sud, davati izjave pored svog punomoćnika i sama preduzimati parnične radnje. Sud može pozvati stranku koja ima punomoćnika da se pred sudom lično izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici. Tokom trajanja postupka sud po službenoj dužnosti mora voditi računa o tome da li je lice koje se pojavljuje kao punomoćnik ovlašćeno za zastupanje i da li je u okvirima izdatog punomoćja ovlašćeno za preduzimanje određenih procesnih radnji. Punomoćje dato advokatu za preduzimanje određenih parničnih radnji prestaje njihovim preduzimanjem u postuppku. Parnično punomoćje dato advokatu ne prestaje pravosnažnim okončanjem postupka već važi i u stadijumu vanrednih pravnih lekova izuzev preloga za ponavljanje postupka. Punomoć može prestati opozivom stranke ili otkazom od strane advokata.