Svojeručni testament

Testament ili zaveštanje jeste zakonom uređeni oblik jednostrane, strogo lične i opozive izjave volje lica sposobnog za to, kojom ono raspoređuje svoju imovinu za slučaj smrti. Pravilo je da se zaveštanjem raspolaže imovinom u slučaju smrti, ali zaveštalac može u sadržinu testamenta da unese i odredbe neimovinske prirode (izjava u vezi sa staranjem o deci, priznavanje očinstva, određivanje mesta i načina sahrane). Pravna priroda zaveštanja je sledeća: 1. To je pravni posao mortis causa – sva pravna dejstva nastupaju posle smrti zaveštaoca; 2. Dobročin pravni posao, čak i kad se nalažu određeni tereti naslednicima uvek je u pitanju preraspodela neke koristi; 3. Jednostrani pravni posao – nastaje i proizvodi dejstvo izjavom samo jedne volje zaveštaoca; 4. Pravni posao. To je pravni posao kod kojeg je isključeno svako zastupanje, tj. strogo lični pravni posao. Ne može se dati preko punomoćnika, pa i u slučaju specijalnog punomoćja; 5. Formalni pravni posao – punovažan je samo ako je učinjen u zakonom propisanom obliku; 6. Jednostrano opoziv pravni posao – zaveštalac ga može uvek izmeniti i opozvati sve dok je sposoban da sačini zaveštanje.

Jedan od osnovnih uslova za punovažnost testamenta jeste i postojanje pravno relevantne volje koja mora biti ozbiljna, stvarna, slobodna i usmerena na sačinjavanje testamenta. Kada nema namere da se sačini testament zaveštaočeva izjava volje koja ima sve druge odlike zaveštanja ne može predstavljati punovažan testament. Ukoliko na primer ostavilac sačini pismeno, koji po zakonu ispunjava sve potrebne uslove za svojeručni testament, ali se u postupku dokaže da taj akt nije sačinjen sa namerom da se rasporedi imovina za slučaj smrti, već sa nekim drugim ciljem, takvo pismeno ne može predstavljati punovažan testament. Zaveštaočeva namera da se sačini testament mora biti određena i bezuslovna.

U našem pravu zaveštanje može sačiniti lice koje je navršilo 15 godina i koje je sposobno za rasuđivanje, i to predstavlja tzv. aktivnu zaveštajnu sposobnost. Pošto testament može imati vrlo raznovrsnu sadržinu, treba imati u vidu i činjenicu da za neke odredbe u testamentu aktivna testamentalna sposobnost nije sama po sebi dovoljna. Naime, zaveštalac može u testamentu dati izjavu o priznanju vanbračnog očinstva, može priznati dug, dati izjavu u vezi staranja o deci. U takvim slučajevima mora se utvrditi ne samo postojanje aktivne testamentalne sposobnosti već i postojanje sposobnosti koja se traži za takve izjave volje. Gubitak sposobnosti za rasudjivanje posle sacinjenog zavestanja ne utice ne njegovu punovažnost. Medjutim, zakon o nasleđivanju predviđa da sud može na zahtev zainteresovanih lica staviti van snage pojedine odredbe zaveštanja ili celo zaveštanje, ukoliko su se bitno izmenile prilike koje su u vreme sačinjavanja zaveštanja bile zaveštaočeva odlučujuća pobuda, a zaveštalac to nije mogao učniti zbog gubitka sposobnosti za rasuđivanje. Zahtev se može postaviti u roku od 3 godine od dana proglašenja zaveštanja.

Da bi zaveštanje bilo punovažno mora da bude sačinjeno u zakonom propisanoj formi. Naše pravo predviđa sledeće forme zaveštanja: svojeručno, pismeno zaveštanje pred svedocima, sudsko, konzularno, brodsko, vojno, medjunarodno i usmeno zaveštanje.

Svojeručno zaveštanje. Ovaj oblik zaveštanja je redovni i privatni oblik zaveštanja za čiju je punovažnost potrebno da ga zaveštalac od početka do kraja napiše svojom rukom i da ga potpiše. Zaveštalac uvek mora da bude pismen. Olografski testament završava se sa ostaviočevim svojeručnim potpisom koji se po pravilu sastoji od imena i prezimena. Potpis je punovažan i kada se zaveštalac potpiše na način kako se inače potpisuje u pravnom saobraćaju. Za punovažnost olografskog testamenta nije potrebno naznačiti datum sačinjavanja, ali je to poželjno, zbog procene aktivne zaveštajne sposobnosti kao i kod opoziva testametna. Kod ovog testamenta forma je ispunjena ako zaveštalac napiše ceo tekst zaveštanja rukom, bilo kojim pismom, na bilo kom jeziku, na bilo kojoj mateijalnoj podlozi i na kraju ga potpiše.

Sadržina zaveštanja. Testament može sadržati odredbe koje su po svojoj prirodi veoma raznovrsne: one koje se odnose na imovinska raspolaganja, one koje se tiču poslednje volje i razne druge odredbe neimovinskog karaktera. Odredba kojom se postavlja naslednik najznačajnija je odredba u zaveštanju. Zaveštanjem se može postaviti jedan ili više naslednika. Naslednikom se smatra: 1. Lice kome je zaveštalac ostavio celokupnu imovinu; 2. Lice kome je zaveštalac ostavio deo zaostavštine određen procentualno ili razlomkom; 3. Lice kome je zaveštalac ostavio jednu ili više stvari, ali se iz sadržine testamenta može utvrditi da je volja zaveštaoca da to lice bude njegov naslednik – univerzalni sukcesor. Naslednik se najčešće postavlja neposredno imenom i prezimenom, a često se uz ime i prezime stavlja i dodatak koji označava odnos između naslednika i zaveštaoca, određivanje naslednika može biti posredno, tako to zaveštalac u zaveštanju navede podatke na osnovu kojih se može utvrditi identitet naslednika.

Uslov u testamentu. U testamentalnom pravu uslov je klauzula u zaveštanju kojom zaveštalac njegovo pravno dejstvo čini zavisnim od neke neizvesne okolnosti. Pravilo je da je okolnost buduća, ipak, to nije nužno jer neizvesna činjenica može biti i prošla i sadašnja okolnost. Na uslove u zaveštnju primenjuju se opšta pravila građanskog prava po kojima uslov mora da bude dopušten (ne sme da bude suprotan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima), razumljiv, moguć i neprotivrečan jer u suprotnom se smatra nepostojećim. Takođe, prema zakonu o nasleđivanju važi pretpostavka u ostvarenju, odnosno neostvarenju uslova: smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, suprotno načelu savesnosti i poštenja, spreči strana na čiji teret je određen, odnosno da uslov nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savesnosti i poštenja prouzrokuje strana u čiju je korist određen.

Najvažnija podela uslova jeste podela na odložne i raskidne. Odložni uslov je buduća i neizvesna okolnost čijim nastupanje lice određeno u testamentu postaje naslednik, dok je raskidni uslov okolnost koja uzrokuje da lice određeno zaveštanjem prestaje da bude naslednik. Za razliku od odložnog uslova u obligacionom pravu koji ima retroaktivno dejstvo odložni uslovi u testamentalnom pravu nemaju povratno dejstvo. Raskidni uslov je buduća i neizvesna okolnost čijim nastupanjem postavljeni naslednik gubi to svojstvo, a zaostavština pripada zakonskim naslednicima ako testamentom nije predviđeno drugačije. Pored ove podele postoji i podela na pozitivne – koji se ostvaruju nastupanjem neke činjenice i negativne – ostvarenje se sastoji u nenastupanju neke okolnosti. Pravni odnosi kod rakidnog i odložnog uslova koji nastaju u trenutku delacije i traju do ispunjenja ili do definitnivnog neispunjenja uslova uređeni su zakonom o nasleđivanju.