Nadoknada materijalne štete

Nadoknada materijalne štete podrazumeva otklanjanje štetnih posledica po oštećenog na račun nekog trećeg. To se postiže odgovarajućim davanjem ili činjenjem. Cilj nadoknade jeste da se oštećenom povrati ono što je izgubio od svojih pravno zaštićenih dobara. To što se daje ili čini kao nadoknada mora bar stvarno ili bar ekonomski biti zamena za ono što se nadoknađuje. Jer, nadoknaditi štetu znači u šuštini zameniti izgubljeno dobro drugim dobrom sa istom ili sličnom namenom. Stoga je potrebno da ono što se nadoknađuje bude u srazmeri sa onim čime se nadoknađuje. Drugim rečima, nadoknada treba da bude ekvivalent pretrpljenog gubitka. Nadoknada štete može se izvršiti na dva načina: putem naturalne restitucije i davanjem novčane nadoknade. Naturalna restitucija podrazumeva stvarno uspostavljanje onog stanja oštećenog dobra koje je postojalo pre nego je šteta nastala. Na primer, davanje neke druge stvari umesto one koja je uništena, osim toga, naturalna institucija može se izvšiti povraćajem iste stvari koja je bila oduzeta uz podmirenje propuštenih koristi koje bi vlasnik u međuvremenu imao od njene upotrebe kao i opravkom oštećene stvari. Novčana nadoknada predstavlja nadoknadu vrednosti oštećenog dobra u novčanom obliku. Njome se ne uspostavlja stvarno stanje koje bi bilo da šteta nije pričinjena već stanje jednakih ili barem približno jednakih novčanih vrednosti. Zakon o obligacionim odnosima prednost daje naturalnoj instituciji u odnosu na novčanu nadoknadu jer propisuje da je odgovorno lice dužno da uspostavi stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala. Međutim on ne traži da se to stanje uspostavi po svaku cenu, nego dopušta i novčanu nadoknadu u dva slučaja: 1. kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće; 2. kada sud smatra da nije nužno da odgovorno lice to učini. Treba reći da je restitucija kao oblik nadoknade propisana u interesu poverioca jer se on na taj način bolje i potpunije obeštećuje. Obaveza nadoknade štete smatra se dospelom u trenutku kada je šteta nastala. Međutim, da bi odredio kolika je dužnikova obaveza, sud mora utvrditi koliko iznosi šteta čija se nadoknada zahteva. Za utvrđivanje visine štete dolaze u obzir tri različita trenutka: trenutak u kom je šteta prouzrokovana, trenutak podnošenja tužbe i trenutak donošenja sudske odluke. U praksi preovlađuje shvatanje da se visina štete određuje prema trenutku donošenja presude, na tom stanovištu stoji zakon o obligacionim odnosima, to znači da zakon gleda na štetu kao na promenljivu veličinu. Novčana vrednost uništene, oštećene ili izgubljene stvari može se utvrditi na dva načina: prema objektivnom i subjektivnom merilu. Po objektivnom ili apstraktnom merilu utvrđuje se opšta ili prometna vrednost stvari. To je vrednost koju stvar iste vrste i istog kvaliteta ima za svakoga u datom trenutku na tržištu, bez obzira na posebne prilike oštećenog. Procena štete po subjektivnom merilu treba da ustanovi gubitak koji je usled neke pozitivne ili negativne činjenice nastao u imovinskim prilikama samog oštećenog. Ono što je oštećeni izgubio utvrđuje se s obzirom na posebne prilike u kojima se on nalazi, ali ne i s obzirom na njegovu naklonost i raspoloženje. Utvrđivanje štete vrši se da bi se obeštetilo određeno lice, pa mu zato i treba dati onoliko koliko gubitak upravo za njega vredi, a ne kolika je njegova vrednost za svakoga. Ta vrednost naziva se subjektivna vrednost ili interes. Interes može biti ravan objektivnoj vrednosti stvari ali ne i manji od nje. Objektivna (tržišna vrednost) čini suštinu zahteva za nadoknadu štete i predstavlja minimum nadoknade.

U današnje vreme preovlađuje shvatanje da oštećeni ima pravo na potpunu nadoknadu pretrpljene štete. Zakon o obligacionim odnosima polazi od principa potpune nadoknade pa ga čak i ističe u svom naslovu u članu 190. U njemu je propisano da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi nadoknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Princip potpune nadoknade podupire i odredba da oštećeni ima pravo kako na nadoknadu obićne štete tako i izmakle koristi. Međutim, u oblasti ugovorne odgovornosti ovaj princip ublažen je pravilom po kome dužnik odgovara samo za onu štetu koju je u vreme zaključenja ugovora morao predvideti kao moguću posledicu kršenja ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile ili morale biti poznate. Samo u slučaju prevare i namernog neispunjenja obaveza, kao i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, dužnik je dužan da nadoknadi i nepredvidljivu štetu. Visina utvrđene štete ne određuje i visinu nadoknade koju će oštećeni dobiti. Zakonodavac ovlašćuje sud da može nadoknadu sniziti, a razlozi za sniženje jesu: manji stepen krivice počinioca štete, krivica oštećenog, slabo imuno stanje počinioca štete, dobročinstvo počinioca štete prema oštećenom, nesigurnost uzročne veze i drugi.

Prouzrokovanje štete stvara obavezu njene naknade, odnosno rađa obligaciju. Svaka ljudska delatnost za posledicu može imati i nastanak štete. Šteta može da nastane činjenjem i nečinjenjem ljudi, država, društvenih organizacija, udruženja, privrednih subjekata. Ona može da nastane od opasnih stvari, od životinja i biljaka, kao i od prirodnih pojava.

Lice koje pretrpi štetu ima pravo na obeštećenje. Zavisno od vrste štete, ne može se uvek postići potpuno i pravedno obeštećenje, ali se oštećenom može pružiti makar delimična satisfakcija za pretrpljenu štetu. I baš kao što i štete mogu biti raznovrsne, i sami načini obeštećenja mogu biti vrlo raznorodni. Obeštećenje može biti naturalno, u novčanom ekvivalentu i/ili kroz razne vidove moralne satisfakcije i drugih vrsta zadovoljenja.

Posebni slučajevi objektivne odgovornosti, a koji se tiču nastanka štete od opasnih stvari, jesu odgovornost od životinja (npr. psa), kao i odgovornost za štetu prouzrokovanu motornim vozilima u pokretu. Na pse, kao i na automobile u pokretu, sudska praksa gleda kao na opasne stvari, a takav stav dalje vodi do toga da imalac opasne stvari odgovara bez obzira na svoju krivicu. Dakle, u konkretnom primeru, vlasnik psa ne sme se braniti tvrdnjama da nije kriv za ujed psa koji je u njegovom vlasništvu. Jednostavno, takva vrsta odbrane nije dozvoljena. Odgovornost za štetu od opasne stvari jeste objektivna vrsta odgovornosti, jer se u tom slučaju za štetu odgovara bez obzira na krivicu. Upravo ovo znači da za štetu odgovara imalac opasne stvari. Dakle, imalac pokretne ili nepokretne stvari čiji položaj, upotreba, osobine ili samo postojanje predstavljaju povećanu opasnost od štete za okolinu (opasna stvar), odgovara za štetu koja potiče od njih. U tom slučaju Zakon o obligacionim odnosima izričito predviđa postojanje pretpostavke uzročnosti: "šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete".