Razvod braka

Razvod braka je pravni način prestanka punovažnog braka na osnovu odluke suda. Po našem pravu supružnici mogu tražiti razvod braka ako su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni ili se objektivno ne može ostvariti zajednica života. Naš zakon usvaja opšte i relativne brakorazvodne uzroke. Inicijalni akt kojim se pokreće brakorazvodna parnica može biti u formi tužbe ili predloga za sporazumni razvod braka. Tužbom se pokreće brakorazvodna parnica u situaciji kada nema sporazuma supružnika o vršenju roditeljskog prava nad maloletnom decom. Predlog za sporazumni razvod braka mora biti u pisanoj formi, da sadrži sporazum o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog prava (o čuvanju, vaspitanju i izdržavanju zajedničke maloletne dece) i sporazum od deobi zajedničke imovine. Sporazum supružnika o vršenju roditeljskog prava, uz uslov da sud smatra da je sporazum u najboljem interesu deteta, i o deobi zajedničke imovine unosi se u izreku presude. Sporazum o deobi imovine je vrlo korisna novina predviđena porodičnim zakonom, iako pravno jednostavni sporovi u praksi mogu biti vrlo kmplikovani i stoga dugotrajni. Osim dugotrajnosti postupka, ovi sporovi imaju i vrlo često posledicu stvaranja lošeg odnosa između nekadašnjih supružnika. Statistički gledano sledeće okolnosti favorizuju odluku o razvodu: godine, prethodni brak, obrazovanje, doživljeno iskustvo razvoda u detinjstvu.

Postupak u bračnom sporu može se pokrenuti tužbom za razvod braka i predlogom za sporazumni razvod braka. Stvarno nadležan za vođenje spora je Osnovni sud u parničnom postupku, a u višoj instanci Apelacioni sud. Mesna nadležnost je određena zakonom o parničnom postupku, te je osim suda opšte mesne nadležnosti prema prebivalistu, odnosno boravištu tuženog, nadležan i sud na čijem području su supružnici imali poslednje zajedničko prebivalište. Funkcionalno nadležno u prvom stepenu je sudsko veće sastavljeno od jednog sudije i dvoje sudija porotnika. Postupak posredovanja obuhvata dve faze: pokušaj mirenja i pokušaj nagodbe. Posredovanje se vrši onda ako je bračni spor iniciran tužbom a ne vrši se ako jedan supružnik ne pristane, ako je nesposoban za rasuđivanje, ako je nepoznatog boravišta ili ima boravište u inostranstvu. Posredovanje vrši sudija pojedinac, na osnovu predloga ili saglasnosti supružnika sud delegira svoju nadležnost organu starateljstva, savetovalištvu ili drugoj ustanovi za posredovanje. Uz poziv za ročiste za mirenje dostavlja se i tužba za razvod. Mirenje se vrši ako je podneta tužba za razvod braka, a ne vrši se kada jedan od supružnika ne želi mirenje. Mirenje sprovodi sud tj. sudija pojedinac, a ako supružnici predlože ili se saglase, mirenje se poverava organu starateljstva ili bračno-porodilčnom savetovalištu ili specijalizovanoj ustanovi za posredovanje.

Mirenje se sprovodi u roku od dva meseca od dostavljanja tužbe sudu ili odgovarajućoj ustanvi. Ako ustanova kojoj je povereno mirenje u roku od tri meseca ne obavesti sud o ishodu mirenja, postupak ponovo preuzima sud i započinje mirenje u roku od 15 dana od isteka prethodnog roka. Punomoćnici ne mogu prisustvovati mirenju. Ako uredno pozvana stranka ne dođe na ročište smatra se da mirenje nije uspelo i nastavlja se sa postupkom nagodbe. Ako mirenje uspe tužba za razvod se smatra pvučenom, a ako ne uspe započinje se postupak nagodbe. Nagodba se sprovodi kada je podneta tužba a mirenje nije uspelo. Cilj nagodbe je da nema postbračnih konflikata, tj. da se bivši supružnici sporazumeju o vršenju roditeljskog prava i o deobi zajedničke imovine. Postignuta nagodba se unosi u izreku presude. Ne odazivanje uredno pozvane stranke smatra se odbijanjem nagobne, osim ako se proceni da nagodba može uspeti. Nagodba se mora postići u roku od dva meseca od okončanja mirenja odnosno podnosenja tuzbe. Kašnjenje ustanove kojoj je poveren ovaj postupak od tri meseca, znači da taj postupak preuzima ponovo sud.

U bračnom sporu važi načelo isključenja javnosti, istražno načelo i načelo ograničenog disponiranja stranaka (u bračnom sporu nije dozvoljena presuda na osnovu propustanja ili na osnovu priznanja ili odricanja kao ni sudsko poravnanje). Prelog za sporazumni razvod braka jednostrano ili dvostrano može biti povučen do pravosnaznosti presude. U parnicama za razvod braka odricanje od tužbenog zahteva ima dejstvo povlačenja tužbe. Presudom o bračnom sporu sud mora da odluči o vršenju roditeljskog prava, a može da odluči i o lišenju roditeljskog prava i merema o zaštiti od nasilja u porodici. Postupak u porodičnim odnosima ako se odnosi na dete ili roditelja je hitan, tužba se ne dostavlja tuženom na odgovor i postupak po pravilu ima samo dva ročišta. Odluku o troškovima postupka sud donosi po slobodnoj oceni posebno imajući u vidu razloge pravičnosti. Ako je postupak pokrenut predlogom za sporazumni razvod braka žalba se može uložiti zbog bitne povrede pravila postupka ili zato što je predlog dat pod manom volje, a ako je bračni spor iniciran tužbom razlozi su isti kao i u zakonu o parničnom postupku: bitna povreda pravila postupka, nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primena materijalnog prava. Specifičnost postupka u bračnom sporu je da vandredni pravni lek nije dozvoljen protiv pravosnažne pesude kojom se brak razvodi ili poništava. Razlog ovakve zabrane jeste sprečavanje tzv. zakonske dvobračnosti odnosno situacije da se lice koje je postupalo po zakonu nađe u dva punovažna braka (npr. ako je pravosnažnom odlukom suda brak razveden, lice može da zaključi novi brak, a stari brak može biti ponovo ustanovljen odlukom Vrhovnog kasacionog suda o vandrednom pravnom leku).

Veoma često razvod braka bude posledica nasilja u porodici. Nasiljem u porodici smatra se ugrožavanje telesnog integriteta ili duševnog zdravlja ili spokojstva člana porodice. Prema porodičnom zakonu akt nasilja je pokušaj ili nanošenje telesne povrede; izazivanje straha pretnjom ubistva – telesne povrede člana porodice ili njemu bliskom licu; prisiljavanje na seksualni odnos; navođenjem na seksualni odnos sa nemoćnim licem ili licem ispod 14 godina; ograničavanje slobode kretanja ili komunikacije; vređanje ili svako drugo drsko, bezobzirno ili zlonamerno ponašanje. Mere zaštite od nasilja u porodici obuhvataju iseljenje nasilnika ili useljenje žrtve nasilja u stan ili kuću, bez obzira na vlasništvo; zabranu pristupa žrtvi mestu njenog stanovanja i zabranu nastavka uznemiravanja. Mere traju najviše godinu dana, ali se mogu produžiti dok ne prestanu razlozi. U ovom postupku osim opšte mesne nadležnosti, predviđena je i nadležnost suda prema domicilu žrtve. Tužbu mogu podneti žrtva, njen zakonski zastupnik, javni tužilac i organ starateljstva. Postupak je naročito hitan (za 8 dana od prijema tužbe sud mora da zakaže prvo ročište, a odluka o žalbi mora se doneti za 15 dana od dana dostavljanja žalbe) i sud nije vezan tužbenim zahtevom.